Pocetna

U istorijskoj literaturi grad Zvornik sa svojom okolinom površno je obraðen. Danas ne postoji ni jedan istorijski rad u kome je nauèno obraðena prošlost ovog grada. I ovo malo poznate prošlosti rezultat je više uzgrednog istraživanja pojedinih istorièara nego li plod sistematskog nauènog rada od najstarijih vremena do danas. I sa stanovišta arheoloških istraživanja grad je ostao gotovo nepoznat.

Poznato je da se ime grada u pisanoj formi pominje prvi put 1410. godine pod imenom Zvonik. Desanka Kovaèeviæ - Kojiæ, inaèe veoma dobar poznavalac Dubrovaèkog arhiva, glavnog izvora prošlosti ovih krajeva, navodi u svom djelu "Zvornik (Zvonik) u srednjem vijeku" "...da se ovaj oblik njegovog imena javlja u svim srednjovjekovnim izvorima". Ne zna se taèno ni kada, ni ko je današnju tvrðavu a tada srednjovjekovni grad podigao.
Grad je podignut na mjestu gdje planinski tok rijeke Drine prelazi u ravnièarske krajeve. To mu je davalo veoma povoljan geostrategijski položaj kroz istoriju. Onaj ko je gospodario gradom, taj je kontrolisao Drinu i sve puteve od juga ka sjeveru i obrnuto. Nalazeæi se na granici Podrinja i Soli, a u neposrednoj blizini rudarskih oblasti, Krupnja, Bohorine (Borine) i Zajaèe s jedne strane i na drugoj strani blizina Srebrenice i Sasa, grad je bio èesta meta osvajaèa raznih vojski. I u doba turske uprave ovim prostorima grad je imao važnu ulogu. Zvornik je predstavljao odskoènu dasku za dalja turska osvajanja na sjever, a bedem za odbranu od napada Ugarske i Austrije.

Pretpostavlja se da je grad podignut krajem XIII ili poèetkom XIV vijeka. To je doba kada ovim krajevima gospodari srpski kralj Dragutin, taènije od 1284-1316. godine, koji udajom svoje æerke Jelisavete za bosanskog bana Stefana I Kotromaniæa marljivo radi na jaèanju pravoslavlja, ne samo na ovim prostorima veæ i u èitavoj Bosni. Ako je grad podignut u ovom periodu, neminovno se nameæe zakljuèak da je sa gradnjom zidina grada podignuta i crkva sa zvonikom koji je bio vidan sa mnogo strana i iz veæe daljine, te je tako služeæi okolnom stanovništvu kao objekat za orijentaciju, oglašavanje i obavještavanje, dao ime mjestu na kom se nalazio pa i gradu koji je tu podignut.

Zbog nedostatka istorijskih izvora bilo pisanih ili materijalnih, istorièari su prinuðeni da se koriste odreðenim pretpostavkama, legendama i predanjima da bi došli do koliko-toliko, relativno taènih podataka. Takav je sluèaj i sa srednjovjekovnim gradom Zvornikom. Ima pretpostavki i nagovještaja, doduše ne nauèno utemeljenih i provjerenih, da na potezu Divièa, Donjeg i Gornjeg grada postoje i ostaci utvrðenja i graðevina iz rimskog perioda. Meðutim, ovog puta više pažnje posvetiæemo srednjovjekovnom gradu.

Postojanje manastira na širem prostoru istoènog dijela Republike Srpske prije svega Tavne, Papraæe, Lomnice i Ozrena, mogu nas uputiti na neke zakljuèke u vezi podizanja srednjovjekovnog grada Zvornika. Što predanje, što narodne pjesme, a istorijski izvori prije svega Peæki i Tronoški ljetopisi, saglasni su u tome da su sve to zadužbine Nemanjiæa. Podizanje Tavne vezuje se za kralja Dragutina i njegove sinove. Stefan Nemanja i njegov sin Sava, kao i kralj Dragutin pominju se kao osnivaèi Ozrena.
Manastir Papraæa po narodnoj pjesmi " Miloš u Latinima" zadužbina je župana Vukana sina Stefana Nemanjiæa, a po tronoškom i peækom ljetopisu Papraæu je poèeo zidati kralj Dragutin, a dovršili su njegovi sinovi Vladislav i Uroš. I podizanje manastira Lovnice tronoški i peæki ljetopisi vezuju za kralja Dragutina.

Takoðe, pouzdano se zna da je kralj Dragutin 1284. na saboru u Deževu predao vlast svom bratu Milutinu, a on na upravu od ugarskog kralja Ladislava IV (brata njegove žene) dobio Maèvu sa beogradom i bosanske oblasti Usoru i Soli, te je on uz neke srpske oblasti upravljao i ovim podruèjem do 1316. godine kao "sremski kralj". Drina je tekla po sredini njegove države. I Ðoko Mazaliæ u svom radu "Zvornik (Zvonik) stari grad na Drini" na 77. strani piše da je stari grad Zvornik podignut pred kraj 13. ili poèetkom 14. vijeka, dakle u Dragutinovo vrijeme.

Vjerovatno da je kralj Dragutin bio svjestan geostrategijskog znaèaja grada i da je u sklopu svoje velike graditeljske aktivnosti podigao i dograðivao grad Zvonik. Dragutinov biograf, arhiepiskop Danilo II, istièe njegovu veliku pobožnost i odanost Crkvi. Danilo pominje 1293. posebnu Eparhiju u ovom dijelu Bosne i njenog episkopa Vasilija kao i dvorsku radionici stvari za potrebe crkava i manastira, što nas navodi na zakljuèak da je to bilo vrijeme u kome je bilo podignuto mnogo pravoslavnih bogomolja.

Dragutinova djelatnost na uèvršèenju pravoslavlja u sjeveroistoènom dijelu Bosne duboko se urezala u svijest ovdašnjeg srpskog naroda koji do danas sve stare crkve i manastire u ovom dijelu Bosne, pa èak i u cijeloj Bosni pripisuje kralju Dragutinu. Meðutim, ako one sve i nemaju svoj poèetak u vrijeme ovog revnitelja pravoslavlja, njegov rad je stimulisao kasnija pokolenja koja su ideju o njegovoj revnosti oblaèila u kasnije konkretne sluèajeve.
Uticaju pravoslavne crkve u Bosni Dragutin je doprinio i udajom svoje kæeri Jelisavete za bosanskog bana Stefana I Kotromaniæa krajem 1284. godine. Time je porastao ne samo uticaj pravoslavlja u Bosni veæ i svijest o krvnoj vezi dinastije Kotromaniæa sa "svetorodnom" dinastijom Nemanjiæa.

Prva polovina 14. vijeka je period dominacije Nemanjiæa na Balkanu i sasvim sigurno srpske vlastele na ovom podruèju. U takvim okolnostima sigurno treba tražiti poèetak egzistiranja grada i tokom vremena morao je kao gradsko jezgro dobijati na znaèaju. Nesumnjivo je dakle da su srpska vlastela bila njegov osnivaè i da je grad postojao i prije njegovog prvog pisanog pomena 1940. godine.

Kao i veæina srednjovjekovnih srpskih gradova i Zvornik je morao imati svoju bogomolju. Predanja govore da je u gradu postojala crkva posveæena Sv. Petki Trnovoj, zaštitnici grada Zvonika. Nema podataka ni ko ni kada ju je podigao, ali bi sigurno obimnija arheološka istraživanja bacila više svjetla u vezi ove crkve, a samim tim i na porijeklo prvobitnog imena grada.

Na osnovu kazivanja srpskog stanovništva u Zvorniku i okolini, koje je zabilježio Vuk Karadžiæ, grad je tobože podigao neki "Zvonimir neznabožac", 800 godina prije Hrista. U istoriji još se nije našao trag ovog legendarnog Zvonimira. Vladimir Skariæ u svom radu "O geografskoj nomenklaturi BiH" na 172. strani objašnjava porijeklo imena Zveèaj (mjesta-sela, jednog u Bosanskoj Krajini i drugog u zenièkom kraju). I na kraju se pita:"... da nije Zveèaj nazvan po zvonjenju zvona tvrðavske crkve, kao Zvonik (sada Zvornik)?"

Dakle iz svega ovog reèenog da li se može uopšte prihvatiti, kao nauèno utemeljena pretpostavka ili teza da je grad Zvonik dobio ime po Zvoniku franjevaèkog samostana ili crkve, imajuæi prije svega u vidu sledeæe èinjenice. Desanka Kovaèeviæ Kojiæ navodi da se Dubrovèani prvi put javljaju u Zvorniku 1412. godine i da se njihova naseobina u gradu razvijala od 1415. do 1432. od kada pokazuju manje interesovanje za Zvornik a više za Srebrenicu.

Ne zna se taèno ni kako je grad dobio svoje prvobitno ime Zvonik i s tim u vezi postoji više pretpostavki: jedna od takvih je i ona da je grad dobio ime po tome što teren na kome je grad podignut, kada se gleda sa donje obale Drine, ime zvonast oblik. Po drugoj verziji grad je dobio ime po zvoniku franjevaèke crkve. Meðutim, u popisu manastira bosanske vikarije iz druge polovine XIV vijeka ne pominje se niti crkva niti samostan, a grad je tada veæ postojao.

Pouzdano se zna da je franjevaèka crkva podignuta u periodu od 1415. do 1432. godine, a prvi put se pominje u dubrovaèkim izvorima 1423. godine. Dakle, grad je veæ postojao kada je podignuta pomenuta franjevaèka crkva. Osim toga, i crkva i samostan nalazili su se van zidina grada oko 2 kilometra sjeverno, što dalje nameæe pitanje: kako nešto što je starije, u ovom sluèaju je to grad, može dobiti ime po neèemu što je mlaðe, a to je zvonik franjevaèke crkve?

U nedostatku pisanih dokumenata sigurno je da bi eventualna arheološka istraživanja potvrdila neku od pomenutih teza kako je grad dobio ime.

Sadašnje ime Zvornik pominje se prvi put 1519. godine u ugovoru o miru što su ga sklopile Ugarska i Turska, ali se ime Zvonik još i dalje, sve do u XVII vijek pominje. Sama rijeè zvornik nema svoje etimološko porijeklo. Novo ime se vjerovatno uklapalo u tradicionalnu tursku politiku zametanja i brisanja svega onoga što ima bilo kakve veze sa slovenskim ili hrišæanskim porijeklom. Teško je povjerovati opstanku hrišæanskog imena grada u jednoj državi gdje je šerijatsko pravo temelj države, a islam glavna ideologija, kakva je bila Turska.

Sve do pada pod tursku vlast 1460. godine, grad Zvornik je èesto mijenjao svoje gospodare. Bili su to srpski, bosanski ili ugarski.

Prvi turski zapovjednik u osvojenom gradu bio je Alibeg Mihajloviæ. Turci su ubrzo ovaj grad pretvorili u jaku pograniènu tvrðavu odakle su polazili svi turski vojni pohodi na sjever. Poèetkom XVI vijeka Zvonik postaje i novi administrativni centar turske uprave, taènije postaje sjedište Zvonièkog sandžaka.

Zvornik je sve do 1852. godine ostao i sjedište Mitropolije i Zvornièkog sandžaka kada se i sjedište sandžaka i mitropolije premješta u Donju Tuzlu, a Mitropolija poèinje nazivati Zvornièko-tuzlanska eparhija.

Grad je u vrijeme velikih tursko-austrijskih sukoba u tzv. Beèkom ratu veoma kratko, taènije od 15. septembra 1688. pa do 1. avgusta 1689. godine bio pod austrijskom upravom. I za vrijeme èitavog srpskog ustanka od 1804. pa dalje, grad je bio glavno uporište turske vojske za napade na Srbiju ili odbranu od ustanika. I ustanici su bili svjesni znaèaja Zvornika i zbog toga je Karaðorðe veoma èesto nastojao da ga se domogne. Iz tog perioda saèuvana su zapažanja francuskog generalnog konzula u Travniku 1807. godine u kojima stoji: "Zvornik je kljuè Bosne, te ako ga Srbi otmu, onda nijesu više sigurni ni Travnik ni Sarajevo".
Zvornik je pod turskog upravom bio sve do 1878. kada je i èitava Bosna i Hercegovina došla pod upravu Austro Ugarske. Na više mjesta Bosne i Hercegovine pružen je organizovan otpor ulasku austrougarske vojske. Veoma žestok otpor bio je u Tuzli ljeta 1878. godine, a u njemu su uèestvovali i zvornièki ustanici sa 450 ljudi, svrstani u jedan odred, koje su predvodili major Risto Popoviæ i kapetan Ðorðo Nikoliæ, obojica iz Zvornika.

Austrougarska uprava trajala je sve do 1918. godine. Današnji svjedok tog vremena su stara arhitektonska zdanja: Andraševa vila, zgrada opštine, kasina i porodiène kuæe Nikoliæa, Kovaèeviæa, Popoviæa, Jovièiæa, zgrada Srpske pravoslavne osnovne škole (danas štamparija) i druge.

Sa izbijanjem Prvog svjetskog rata 1914. godine za Srbe lijevo od Drine poèinje još jedna golgota koja je trajala sve do jeseni 1918. godine, taènije 28. oktobra, kada poslije 458 godina tuðinske vladavine Zvornik od strane srpske vojske biva osloboðen.

Austo-ugarska je punih èetrdeset godina vladala Bosnom i Hercegovinom što je nesumljivo ostavilo dubok trag i donijelo krupne promjene u svim oblastima života Srba, a prije svega na polju razvoja i jaèanja nacionalne svijesti. Okupatorska vlast cjelokupnu svoju politiku usmjeravala je onako kako je odgovaralo ciljevima njene okupacije. Austro-ugarska vlast zatekla je u Bosni i Hercegovini veliku ekonomsku, kulturnu i prosvjetnu zaostalost. Od ukupnog broja stanovništva veæina je bila seosko sa samo 3 % pismenosti.

Kad su Srbi u pitanju, kako u Zvorniku tako i u èitavoj Bosni i Hercegovini, najveæe promjene primjetne su u sferi ekonomije i duhovnosti, tj razvoju i jaèanju nacionalne svijesti. Slobodnim bavljenjem trgovinom i zanatstvom u gradu kao i ukidanjem kmetskih odnosa na selu, doprinijelo se sveukupnom poboljšanju statusa Srba. Trgovina, zanatstvo i zemljoradnja bile su glavne privredne djelatnosti Zvornika i okoline. Uspostavljanje trgovaèkih veza sa mnogim gradovima monarhije imalo je za posledicu pojavu bogatih trgovaèkih porodica u Zvorniku i to prije svih: Jovièiæa, Nikoliæa, Popoviæa, Blagojeviæa, Lazareviæa, Ristiæa, Vidakoviæa, Kovaèeviæa i drugih. Napredak je ostvaren i na polju razvoja prosvjete kroz otvaranje škola u Zvorniku, Kozluku, Skoèiæu, Branjevu i Drinjaèi, a jaèanju duhovnosti kod Srba doprinosi i osveæenje kozluèke i drinjaèke crkve.

Na granici sa Srbijom, Zvornik još vije dobija na znaèaju jaèanja nacionalne svijesti, kroz protok ljudi, ideja i prije svega knjiga, kako svjetovnih, tako i duhovnih. Poèetkom vijeka osnivaju se i odbori Srpskog kulturnog i prosvjetnog društa ''Prosvjeta'' i ''Srpskog Sokolskog društva'' koji samo upotpunjuju sliku duhovnosti kod Srba Zvornika. U Zvorniku i okolini kroz svoje povjerenike odane ideji osloboðenja svih Srba, djeluje i ''Narodna odbrana'', za koju se može reæi da od brojnih odbora po tadašnjoj Bosni i Hercegovini je najjaèi bio onaj u Zvorniku.

Prvi meðu uhapšenim bio je starješina Srpskog sokola Risto Blagojeviæ. On je uhapšen neposredno poslije vijesti o atentatu u Sarajevu i to na sveèanom nastupu sokola kod osnovne škole, a pušten je tek 1915. godine. Dogaðaj koji se dogodio u Sarajevu pokrenuo je èovjeèanstvo u novi ambis. Atentat je poslužio kao povod da se Srbima objavi rat do istrebljenja. U poèetku monarhija je nastojala da u južnoj pokrajini Srbe prvo izoluje i protiv njih propagandom usmjeri domaæu neosvješæenu masu katolika i muslimana, a potom da se zloglasnim sudskim procesom srpske organizacije proglase izdajnièkim, zbrišu i unište ljudi koji su u njima. Optužba protiv organizacija i ljudi vrlo je opšta i svodi se na ponavljanje starih fraza o ''velikosrpskoj propagandi''. Dovoljno je bilo da je neko išao u Beograd, bio odlikovan, držao kakav govor i slièno pa da bude okrivljen i osuðen.

U tom duhu Bosanska vlada izdaje zloglasnu naredbu od 7. oktobra 1914. godine po kojoj se iskljuèuju iz podaništva i konfiskuje imanje onima koji se bez dozvole Bosanske vlade nalaze u inostranstvu samo ako su pod sumnjom da rade protiv monarhije. Porodice tih ljudi koji padnu pod gornju osudu protjeruju se preko granice bez igdje ièega. Takva kazna stigla je i Antu Eriæa - Nikoliæa, sina Perkana iz Èelopeka starog 34 godine, neoženjenog, koji je poèetkom rata pobjegao u Srbiju i ratovao u redovima srpske vojske.

Ovakvim kaznama podvoðeni su prije svega ljudi iz pograniènog kraja prema Srbiji i Crnoj Gori. Srbi èinovnici otpuštaju se redom i sistematski, a bez ikakvog specijalnog povoda. Otpuštaju se profesori, nastavnici i uèitelji iz škola. Zabranjuje se æirilica. Tako je bilo i sa zvornièkim Srbima. Nastupaju èetvorogodišnje patnje i Srba Zvornika, odvode ih u logore, vješaju, ubijaju, mobilišu u vojsku, otimaju imovinu... Prosto reèeno, bilo je dovoljno samo da ste Srbi i da vam vojni sud sudi, a kao razlog navode samo jednu od opštih fraza kao: ''radi izdaje'', radi špijunaže'', ''radi pomaganja neprijatelja'' itd. Osuda je èesto bila smrt, streljanjem ili vješanjem ili teška tamnica.

Više je nego indikativan primjer ne samo liènog nego i porodiènog stradanja prote Petra Lazareviæa koji je odveden i obješen u Tuzli, avgusta 1914. godine. Stradali su njegovi sinovi: Velimir, trgovac - umro u Pešti, Èedo, Milan i Lazar umrli su u vojsci, a sestra im Zorka u 25.-oj umire kod kuæe. Majka Joka ostala je sa Jovom, nejakim Nikolom i kæerkom Ružom.

Slièna je sudbina i zvornièkog gazde trgovca Sime Lazareviæa koji je uhapšen u Tuzli i pješke doveden u Zvornik, gdje su ga ubili zvornièki šuckori bacivši ga sa prozora jedne od kuæa Jovièiæa. Njegova bogata magaza danima je pljaèkana. Njegov sin Ðorðo, doktor pravnih nauka i najobrazovaniji zvornièanin tog vremena, bio je uhapšen u Avtolcu i doveden u Zvornik 1915. godine i proglašen pobjeglim kad je Drina bila od ''brijega do brijega''. Danas se ni jednom ne zna za grob. I Simina preostala èetiri sina prošla su kroz Arad: Drago, razbolio se u logoru, došao kuæi i umro, Pero je sa bratom Vojinom bio na Solunskom frontu i preživjeli su rat, Jovan je umro u bolnici u Beogradu 1918. godine.

Životom je platio i drinjaèki sveštenik Timotije Popoviæ koji je ljeta 1914. obješen u Karakaju, na mjestu gdje se danas nalazi benzinska pumpa, samo zato što je grupi njemaèkih vojnika koja je bježala posle poraza od srpske vojske, ukazao gdje se nalazi bolji izvor pijaæe vode.

Nastaviæe se...